Projektiranje zgrada obrazovnog sadržaja, osobito dječjih vrtića i škola, u Austriji je, nasreću, posljednjeg desetljeća dobilo sve veće značenje. Doduše, već 60-tih i 70-tih godina nastalo je nekoliko ambicioznih projekata koji su na novi način promišljali arhitekturu i pedagogiju, ali iz različitih razloga nisu prouzročili trajnije promjene. Uistinu, odonda je izgrađeno nekoliko projekata inovativne arhitekture, ali u konceptualnom smislu su u velikoj mjeri slijedili tradicionalne tipologije. Ova problematika dobila je nove impulse mijenjanjem pedagoških zahtjeva. Prepoznalo se značenje koje prostor ima za obrazovanje pa se tako povećao interes pedagoga za njegovo oblikovanje. Danas je nastava raznovrsna: djeca i mladež s različitim potrebama i sposobnostima uče zajedno, faze nastave i slobodnog vremena se izmjenjuju (cjelodnevna škola), a i frontalnoj nastavi su suprotstavljene različite metode koje zahtijevaju različite prostorne mogućnosti.